02.09.2019., ponedjeljak
Idealist je toliko promatrao sunce da mu se spljoštilo lice
Roman,
tu i tamo naiđem na onaj katarzični osjećaj u nečem nasumičnom pa te se sjetim. U razgovoru s malom djecom ili psihodeličnim drogama. Pri pronalasku istinskog veselja koje kao da sam nesposoban osjećati u svim drugim situacijama, koje kao da sma zaboravio, čak i kad sam sretan, zadovoljan, ili se zabavljam. Nekako, radost dolazi od nekud drugdje, iako još nisam uspio odrediti točno odakle. Možda nikad ni neću. Iz dobrih priča i prirode, slutim, koje sam ostavio za sobom. Iz zvukova violina što nose u sebi osjećaje koje ne znam imenovati, komplicirane i teške, a opet nagonom ćutljive. Iz simplističke pretpostavke da je tkanina realnosti na moj dodir ista kao i na tuđi te da nema grubu stranu kad je meka, rasprostranjena preko vlati trave beskonačne livade moje sebičnosti što samo želi zatvoriti oči pod otvorenim nebom licem okrenuta toplom suncu ne pitajući otkud dolazi povjetarac. Kako nastaje. Iz čijih uzdaha potječe.
Ponekad se sjetim kako je bilo kad su riječi mene nosile, zapljuskivale me u valovima koje sam poimao kao ideje, slike ili figure, sve sami izrazi, cigleno zdanje na temeljima od šećerne vune. Blef. Duchampova fontana. Ta im funkcija pristaje, zar ne?
D.
|
- 02:12 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.11.2013., nedjelja
When you touch me I die just a little inside
Želim ti dati sve riječi koje zaslužuješ.
Zubi.
Kamen.
Mahovina.
Potrgane kosti.
Staklene kule
i biseri.
Nije sve što je lijepo proporcionalno vrijedno. Najpotentnije su oštrice od dijamanta.
Nije svaki osjećaj subjektivan.
Postoji izraz koji mogu prepoznati u sivim licima slučajnih prolaznika, onda kad se uopće odlučim doživjeti ih kao postojeće osobe, a ne samo neobjašnjive prepreke i mrlje koje kao da su zamišljene; to samo svijet šteka pa su tu. Nakratko i nikad više. U tim licima obješene kože, urezanih crta i spuštenih očiju ponekad mogu vidjeti svoje. Ne uvijek. I nikad potpuno. Ne postoji ništa što te može potpuno opisati, ljudi su kontradiktorni, i nitko nije potpuno dovršen. To. Umor, to prepoznajem. Točno znam vidjeti kada su odustali od daljnje izgradnje shvaćajući da već godinama samo popravljaju kako se ne bi raspali, mukotrpno i neprestano, znajući da nikad neće dostići ono čemu teže.
Želja je najteži oblik sebičnosti. Želiš, brzaš, činiš pogreške, ne paziš. Ushićeno se popikuješ.
Želim ti reći o sebi.
O našim staklenim kulama, perspective par moi.
O tome kako mi je bez tebe napokon jasno da ljepota poput cvijeta vene taman kad se zaljubiš u nju. I kako postoje osjećaji puno snažniji od toga, nastali od vulkanskog pepela i potopljene lave, ono kad se nešto toliko vruće naglo ohladi, digne se para i čuje se cijepanje prirodnosti. Tek puno kasnije možeš vidjeti nove prekrasne i vječne oblike. Amorfne. Crne. Od tvari iz utrobe svijeta.
Skorena povraćotina.
Shvatiš da je to nešto što će biti tu zauvijek. Zeleno more i to nešto odvratno što osjećam prema tebi, a ne znam potpuno definirati.
U stilu:
Silovao bih ti truplo............ljubavi.
|
- 02:28 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
19.03.2013., utorak
Let Him Come Take You Home
Smrt je samo program; sve na svijetu zna kako umrijeti.
Život je samo program; sve na svijetu zna kako živjeti. Osim ljudi. A ljudi bi htjeli živjeti vječno.
Samo diši, kažem si. Polako.
Zamisli da nema nikog oko tebe, da si u nekoj drugoj stvarnosti gdje ti žilama umjesto ovih malih žileta kola bezbrižnost, ili vatromet. Zamišljam da sam bosa, pod mojim nogama trava je meka i vlažna, giba se na vjetru, ali u njoj nema života.
Ideali su sastavljeni od takve tvari. Od mramora i biljaka koje izgledaju živo, ali nisu.
Život nikad ne odgovara idealu, neki kažu da je savršen, dive mu se i žele ga shvatiti, ali on je samo slučajna pogreška nekog većeg sustava. Ne postoji ništa savršeno u vezi života.
Diši.
U zraku koji udišem ima više bakterija nego je ljudi koje poznajem, u svakom zalogaju hrane ili gutljaju vode, u svakom dodiru, poljupcu.
Čovjek kojeg volim već mi je dugo vrlo daleko. Još se uvijek sjećam načina na koji smo se voljeli, i kako su tople bile njegove ruke. Ponekad, kad po noći brojim 39 koraka do kuhinje i čaše vode, mislim da ga mogu čuti kako diše i tada imam osjećaj da je sve u redu, sve je na svome mjestu.
Kada je umro, bila su dva sata i jedanaest minuta, sjećam se jer sat stoji na tim brojevima već mjesec dana. Od tada nije bilo toplo ni jednom.
To je samo korak, kažem si, nema ništa sveto u konceptu života.
Dok me volio, mislila sam da mogu letjeti.
Ako poletim, možda će me opet moći voljeti...
...u nekoj drugoj stvarnosti.
|
- 00:17 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
25.05.2012., petak
'Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova!'
Odozgo se može vidjeti cijeli grad. Tako ide priča, iako se udaljena gradska svjetla čine kao da uopće nisu dio te scene, jer od grada očekuješ da bude gotovo nestvaran u električnom blještavilu uličnih lampi i vozila. Poput vatrometa zaustavljenog u vremenu. Moj Zagreb je tako možda i izgledao s nekog svog drugog vrha, ali sjedeći na zelenom luku željezničkog mosta trideset metara iznad tla, sve što možete vidjeti je Sava, njene obale i gotovo uopće neosvijetljeni posljednji rotor u gradu. Zagreb je bio negdje drugdje, stisnut i sadržan u dvjema zlatnim linijama što su obrubljivale obale njegove rijeke.
Nikola je već odavno bio na vrhu i, sjedeći na samom rubu, tako da su mu noge slobodno padale niz most, palio cigaretu.
"Cigaru?" upita kada sam dospio do njega.
Taj trenutak. Jedan od onih čudnih spokojnih trenutaka kada mi se sve činilo na svome mjestu samo zato što sam još uvijek imao utjehu vlastitih laži. Ali laži su krhke i brzo će se raspasti taj mozaik čija sam prazna mjesta njima upotpunjavao: vibracije mosta zbog vlaka u prolazu čiji su kotači grebali po tračnicama i oduzimali nam glasove u tišini noći, uravnotežena hladnoća zraka što je zavlačila svoje prste ne samo pod moju odjeću, nego i ispod kože, duboko u meso sijući svoj mir, močvarni smrad kroz dim i okus cigareta u jednom sasvim opravdanom uvjerenju da tako izgleda sklad kad skine svoju uštogljenu masku. Sklad. Onaj osjećaj da sam sve krive tonove i razlomljene linije svog života ostavio na pruzi ili utopio u Savi samo da bih ga imao na tren, prvim dimom povukao u sebe i izdišući vratio u oblake. A kada bi bio osoba, to bi bio Nikola. Za mene. Zato što ne mogu skinuti oči s njega dok puši: s njegovih ruku dok šibicom pali cigaretu, s prstiju dok je prinosi ustima ili usana dok ispušta dim. Primjećujem koliko ružno moji prsti izgledaju u usporedbi s njegovima, ali bih mu ih svejedno i toliko ružne rado pritisnuo na usne. Da se samo usuđujem.
Za njega su emocije bile nešto što pripada drugim ljudima, nešto apstraktno i relativno. Rijetko se smijao pa se njegovo iskazivanje zabavljenosti svodilo na kratko i silovito ispuštanje zraka na nos i rastezanje lijevog kuta usana da nisam pravo niti znao ne podruguje li mi se, u stvari. Privlačile su ga ružne i očajne žene, shvatio sam to, na isti način na koji očajne muškarce privlače zanosne žene, a nemaju dovoljno ponosa da obore oči i zaustave sline te im nikada ne prilaze iz samouvjerenosti, čak niti arogancije, nego čiste pohote. Tako bi on svojoj očajnici ponudio svijet iz sažalne ljubavi, i jer je neki očito disfunkcionalan dio njegova mozga smatrao da ljepota, snaga i katarza niču iz boli i tuge.
Ja? Meni je psihologica iz onog Centra za anonimne iščitala čitav niz potencijalnih poremećaja od toga da sam nezdravo nervozan, nesiguran, neodlučan, mučen kojekakvim podsvjesnim frojdovskim govnima zbog kojih još uvijek pišam u krevet i stvaram neuravnotežene odnose s ljudima; svi moji prijatelji samo su mjerilo mog neuspjeha. Njihove me vrline i sposobnosti povređuju više nego vesele, a njihovi uspjesi moje vlastite zasjenjuju. Ponekad sam ih i mrzio jer me čine tako lošom osobom.
Ja nisam lako otvarao svoje ljubomorno malo srce i gotovo se i nisam vezao za ljude. Ali njemu... Njemu se otvorilo. Samo, svojom voljom. Njega je pustilo unutra i za njim je venulo: uz njega peklo, a bez njega zeblo.
Bilo mi je sasvim jasno da se nemam čemu nadati od njega pa zato niti nisam, nisam očekivao da će iznenadno otvoriti oči u mom svijetu i shvatiti da me voli na način na koji sam ja volio njega. Samo sam mu želio biti blizu, toliko sam prokleto to trebao, i znao sam biti ljubomoran na najmanje sitnice koje bi ga natjerale da makar samo skrene pogled. Želio sam mu biti najbliži na svijetu, ona jedna nezamjenjiva osoba koja zna sve njegove tajne i nemire tako da niti ne treba nikog drugog jer ja ću biti taj koji će ga spašavati kad god se bude utapao. I htio sam zaustaviti svoj život u tom trenu na mostu, nasamo s njim, najbliže što ću mu ikada biti, uslikati i pustiti neka se poput videovrpce do njegovog kraja vrti samo taj jedan izdah nadajući se da će tada to zajednički provedeno vrijeme i u stvarnosti vrijediti koliko je vrijedilo meni.
Ionako sutra zauvijek odlazi. U Ameriku, ili tako nešto, nisam ga baš bio u stanju slušati dok je o tome govorio. Zauvijek. A ja sam samo sjedio do njega, pušio, i bezuspješno pokušavao upiti njegovu srž, miris, taj glupi osjećaj mira kojim me uvijek krunio da barem imam nešto za odnijeti kući osim prsa punih plača i krhotina svoga srca, nešto njegovo, nešto vječno, a ne promjenjivo kao sjećanje.
"Znam", rekao je iznenada. Nije izgledao kao da mu je lako govoriti o tome, ali činilo se kao da je to planirao. "Znam što osjećaš prema meni. Mislim da sam to oduvijek znao. Razmišljao sam o tome, i ne bih to mogao, znaš da ne bih. Ali..."
I onda me poljubio. Prije no što sam mogao odrediti točno koliko sam histeričan u vezi onoga što govori, samo na kratko, ali dovoljno da ga osjetim i okusim, dovoljno da ga udahnem. Da prostruji mojim venama kao hir, kao impuls, poput otrova prodre u dušu punu čežnje i polomi sve njene duboko ukorijenjene zidove. Sasvim dovoljno da mi usadi u svijest da se snovi ostvaruju samo na čas, a zatim rasplinu na zauvijek.
|
- 02:42 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
02.04.2012., ponedjeljak
You can get addicted to a certain kind of sadness
U ono se vrijeme, dok su još prostorom titrali ljudski glasovi i dok još nije bilo straha od dodira- od topline i ustajalog mirisa kože kako ona nije od latica cvijeća na dodir, na okus i miris, nije od rose, nego od blizine, od prihvaćanja, od krvi i poljubaca, i trepavica što nose suze-
U vrijeme kada ih još nisu povezivale debele žice i signali čudnih frekvencija, ali su vjetrovi nosili riječi u svojoj kosi pa se linjali po ulicama, pri sudaru s nečijim vratima ili zamičući za ugao, sijući ih da u tuđim ušima eksplodiraju i postanu zvijezde-
Tada se, a ulice su imale glas jutarnjeg mraza na cvijetovima kaktusa i miris mora šarenih haljina čije su obale kao razmaci među prstima- nježne i neravne linije s okusom svega što je kroz njih prošlo-
Jer je ljudska koža neprekidna funkcija dodira gdje se tako oštro izmjenjuju uzdah i bol.
U nekom je drugom prostoru, gdje je nebo načinjeno od šapta, a njeni se pokreti raspadaju na crveno jesensko lišće- s jagodica njenih prstiju znali su poletjeti leptiri, plavi i zeleni, i ljubičasti, smeđi, teški i lagani, tako visoko da bi postali pjesma na tom nebu od šapta, otisci stopala u pijesku upleteni u crtovlje kajdanke-
U tom drugom prostoru, gdje su putovi sašiveni od mirisa sigurnosti i protkani osrčjem doma, s tim da je svaki korak putokaz i toliko se duboko usađuje u valove tijeka vremena koji na svojim vrhovima nose papirnate ždralove izrađene prstima bez ruku i nijeme usne naslikane za lica bez osmjeha-
Jer svaki crveni list njenog pokreta stvara novu stvarnost od nebrojnih mogućnosti slučajnih položaja svog tankog tijela u zjenicama vjetra.
Sada. Ovdje. Prah.
|
- 03:28 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
